Izložbe

Iscrpivši prije četiri godine izložbom „Provi“, potopljenih barki, element vode: mora – okreće se Vranić drugom elementu: zemlji, točnije: kamenu. Ciklus fotografija „Dubrovnik / kroz godinu“ , koji je slijedio dvije godine kasnije, bio je tematski vezan uz Grad, za utilitarno ili umjetnički oblikovanu kamenu gradnju – no iz kasnije se perspektive razjasnilo da je to bio prvenstveno interes za kamen. Topografska deskripcija još je priječila prepoznavanje Vranićevog primarnog interesa. Ubrzo su „Sjene“ potisnule tu motivsku naraciju i kamen postaje jasnom sastavnicom Vranićeve kompozicije. Sjene prolaznika omekšale su i oživile, uneredile, raster kamene podloge, unijele slučaj, fantaziju i poeziju.

Na tom tragu, u svom najnovijem ciklusu, Vranić izlazi u prirodu, u arhetipski krajolik Kornata. U surim konturama suhoziđa on individualizira kamen, njegove divlje blokove i sklopovlje. Gotovo ga portretira, nadahnut bogatstvom njegove raznolikosti. Vidi u njemu ne samo slobodne apstraktne oblike nego i imaginira jedan mogući bestijarij. U tom transcedentiranju je posebnost Vranićeve vizije. Realne, ali gotovo lunarne površine otočkog pejzaža, otvaraju se imaginarnom svijetu koji vrvi mogućim asocijacijama koje sežu do drevne povijesti. Stvara nam se predodžba do danas održane arhajske tradicije Liburna i Japoda, koji su nastavali ove krajeve, sve do nove popularne kulture, u kojoj on, možda i nesvjesno, pronalazi inspiraciju kroz figuraliku početka trećeg milenija, novu ljepotu ružnoga, koja je do sada,čini mi se, nedovoljno uočena i problematizirana. U Vranićevom kamenjaru obitavaju ogri i orke, shrekovska vizualnost računalne animacije, hobiti i Tolkien. Vranić nam predstavlja pejzaž novog, drugačijeg Međuzemlja.

Svojom spoznajom i fotografskim izborom Vranić unosi jedan mogući red u taj prapovijesni kaos. Ne skriva njegovu iskonsku prirodnost i morfologiju, u njegovom kadriranju realno je i stijenje i nebo. Zaokuplja ga, ne samo asocijativnost formi, nego i njihova fotografska atraktivnost. Daje prostornost i tajnovitost postojanja njihovih amorfnih masa, neponovljivost kontura na pozadini blago oblacima osjenčanog neba. Tvarnost njihovih volumena istiskuje sve ostale ambijentalne značajke iz Vranićevog okulara. Svjesnom preciznošću fiksira površine nalazeći likovne vrijednosti u njihovoj eroziji ili poliranosti, neočekivanim pregibima ili lomovima: tu djeluje Vranićeva kultiviranost i upućenost u plastičku leksiku. Izabire svjetlo kojim najbolje otkriva svu oporost i dramatiku ovih megalita.

Fotografskom i poetičkom elokvencijom, medijskim i predodžbenim karakteristikama nove senzibilnosti, Vranić širi i produbljuje mogućnosti viđenja i značenja motiva, znanog i uvijek ponovno nepoznatog.