Izložbe

Zahvaćajući svojom kamerom neuništivost sklada nakon i usprkos svekolikog razaranja Goran Vranić osposobljuje našu racionalnu percepciju za začudnost. Objektivom bilježi najneposredniji, zemaljski izgled stvari i otkriva nam nove mogućnosti susreta s tajanstvenošću postojećega - koje, ne zaboravimo, ne može nikada biti do kraja iscrpljeno, te otvara područja drugosti pojavnoga.

Kakvim tom postupkom umjetnik uspijeva "očuditi" svakodnevnicu, istianu ratnu, ne rabeći pritom nikakve tehničke eksperimente? Dapače, i kompozicija je krajnje stroga, no izdašna: prevladava paralelnost prizora površini slike (tek ponekad blago naznačeni pogled odozdo ili iskosa), uravnoteženost masa, simetričnost.

Prije svega priopćava nam supstanciju tvarnoga - grubu materiju izloženu nemilosrdnom suncu ili oplemenjenu sjenom, ali ujedno dopušta i očitovanje duha stvari što, poput najlaganijega daha što iz njih izlazi, uspostavlja promjenljive prostorno-vremenske odnose. Nije to tek banalni antropomorfizam. Privučen motivom otvora (vrata ili prozora), praga i pratećim nagovještajima onostranosti što ih razvija dimenzija naše imaginacije protegnuta izvan osjetilnih uskladnosti - prekoračenih uvećanjima, izbrisanih revolucijom, raspršenih predugom izloženošću djelovanja svjetlosti, usporedivom superekspoziciji, Goran Vranić doista "portretira" građevine (kuće, crkve) individualiziranim psihološkim ulaženjem iza njihovih oljuštenih fasada. Taj razgovor kroz otvor, uz prisutnost razbijenog ljudskog geometrijskog reda i nijemog krika davno razlomljenog stakla, to samoosklušivanje nasuprotnih perspektiva, zapravo je preispunjeno nelagodnom tjeskobnošću tišine.

Osim toga, sužavajući kadar, a zatim i doslovno izrežujući ga u konačnu kompoziciju okom majstora, samo naizgled paradoksalno, širi naš opažaj zatvoren u uobičajeno. Strpljivom sabranošću postajemo svjesni gledanja (stupnjevit je to proces: od bjeline, sumračnog tona do tmine) koje nestaje u nerazaznatljivosti tame, nadasve poticajnoj. Pružanje naše unutrašnjosti usklađuje se u tihim pomacima odrazima pounutrenjenih objekata i njihovih prostora kao u slučaju geometrijske apstrakcije zavjese oživjele daškom ne vjetra, tek zraka. Služeći se predočenim mu ulomcima promatrač rekonstruira kontekst vezući iskidanu vizualnu potku.

Svakako, ne samo običnom zidu već ponekad i ukrasu treba pomoći da ga ljudska pažnja otkrije, zapazi. Ornamentni prevedeni, izdovjeni iz širega arhitektonskog sustava sučeljavaju se pogledu osnaženi svojim vlastitim ritmom: segmenti lukova, maskeroni, mitološke personifikacije, kamena žardinijera, školjka u luneti... Prodor organskog oblika - lomne grančice, u taj svijet može poprimiti destruktivni predznak. Puzavica se suprotstavlja kompozitnom kapitelu i njegovoj značenjskoj klasičnosti, kapitelu zastalom u zraku bez svoga tijela-stupa ili pak prekriva ures ziđa namećući svoj. Priziva li to Goran ljepotu ruina podastirući nam nepozlijeđenost tanahnog, profinjenog i delikatnog ornamenta (friz girlandi na pr.) usred rušilačkoga vihora. Naravno, ne. Fotografije obnovljenog ne dopuštaju primisao o bolećivom stanju duha.

Neko je dijete reklo: "Ubili su mi kuću". Čavli u ranjenoj epidermi fasade dani iz profila na fonu neba utiskuju mučeničke stigme razapinjanja. Što slijedi nakon raspeća dobro znamo.

Buđenje iz ratne more (koja je stako tragičnom okrutnošću obuhvatila i Pakrac i Lipik kao uostalom i mnoge druge krajeve i gradove Lijepe naše) mora donijeti olakšanje, umiti pročelja koja će nam tada poručivati - kao što to čini zaglavni kamen profiliranoga luka smiješeći se u jonskim zavijucima ili blistavo oko sred pužnice na jutarnjem suncu: "uređujući nas, uređujete sebe".

Nikola Albaneže