Izložbe

Duboke su veze Dubrovnika i Mađarske. U Dominikanskom samostanu čuva se srebreni moćnik s komadićem lubanje sv. Stjepana – kralja i sveca, utemeljitelja mađarske države i kršćanskog misionara. Njezin dio poklonjen je 1988. mađarskim hodočasnicima u Dubrovnik prigodom 950. obljetnice njegove smrti. Što više, tu se do sredine 18. stoljeća čuvala “Desnica“: moćnik s njegovom rukom, koji su Dominikanci poklonili Mariji Tereziji (na njeno traženje za svoje političko pokroviteljstvo), danas se čuva u Kapeli Sv. Desnice u bazilici Sv. Stjepana u Budimpešti. U kapitulu Dominikanskog samostana podignut je početkom 16. stoljeća oltar tri mađarska sveca: Stjepana, Emerika i Ladislava. U dubrovačkoj Katedrali se čuva moćnik s čeljusti sv. Stjepana. Pa moćnik ruke sv. Ladislava, u Samostanu Male braće. Kako su te relikvije dospjele, najvjerojatnije u 16. stoljeću, u Dubrovnik spašavane pred Turcima poslije Mohačke bitke iz srednjevjekovne mađarske prijestolnice Szakesfehervara u jedinu slobodnu enklavu u ovom dijelu svijeta, dostojno je zapleta „Da Vincijevog koda“ ili „Imena Ruže“. Ulazi tako Dubrovnik u mađarsku političku i duhovnu topografiju, sudjelujući na poseban način u tisućljetnoj zajedničkoj sudbini Hrvatske i Mađarske.

Ovaj jedinstveni Grad kao jedan od najsadržajnijih simbola hrvatske samobitnosti, hrvatsku ikonu u ulozi pars pro toto - želimo ovom izložbom pokazati mađarskoj publici.

Kao tema likovne umjetnosti Dubrovnik nije imao previše sreće. Od svih onih koji su ga slikali jedva ih je nekoliko naslikalo dobre slike: savladalo motiv i prebacilo ga u autentičan likovni i poetski doživljaj. Kao da se njegova ljepota opirala reinterpretaciji, kao da je njegovo vizualno savršenstvo blokiralo umjetničku imaginaciju.

Goran Vranić, hrvatski profesionalni i umjetnički fotograf srednje generacije, najnoviji je izdanak u ovom fotografskom rodoslovlju od Betondića koji snimanjem očuđava ovu materijaliziranu povijest. Poznat po izražavanju u tematskim ciklusima, posebno uspjelih onih vezanih uz obalu (doslovno: ciklus „prova“, 2000.), već je nekoliko godina na dubrovačkoj motivici. Ovim izborom Vranić je zaključuje, na dosegnutoj razini svog ljudskog i umjetničkog iskustva.

Novost dubrovačkog ciklusa u Vranićevom opusu nije samo tematski sadržaj nego i korištenje isključivo digitalne fotografije. Nova tehnologija digitalne fotografije revolucija je prema klasičnoj: onoj na emulziji - slično kao što je to bila klasična fotografija prema slikarstvu. Svako zapažanje može se trenutačno registrira ti, a ni broj snimaka nije ograničavajući faktor. Omogućena je trenutačna kontrola rezultata, i korekcije u „realnom vremenu“ fotografiranja. Željeni rezultat je pod apsolutnom kontrolom. Pa ipak perfekcijonistima poput Vranića to može postati i otegotna okolnost. U stalnoj želji za ponovnom provjerom nastale su tisuće slika. Kako iz tog mnoštva izvrsnih fotografija izabrati one najbolje i najprimjerenije za jednu prostorno ograničenu prezentaciju.

Prvi susret Vranića s Dubrovnikom rezultira zamalo poniznim pristupom. Kao da mu se boji približiti. U toj prvotnoj udivljenosti snima široke panorame s pristojne udaljenosti. Svaki ponovnim dolaskom savladava to strahopoštovanje i grad ga sve više uvlači u svoje tkivo. Cjelokupan ciklus izaziva osjećaj svojevrsnog zumiranja, od velikih širokih planova do minucioznih detalja.

Višegodišnje promatranje i dugo upoznavanje „Dubrovnika“ omogućilo je Vraniću registrirati ga u svim godišnjim dobima, njihovim posebnostima i vremenskim mijenama. Jednako tako, živi ga Vranić danju i noću, njegov sunčani misterij (može li se reći) i noćno blistavilo. Živi njegove raskošne feste ali i njegovu intimnu svakodnevnicu, između barjaka u procesiji i povrća na tržnici. Ovaj kontinentalac, Zagrepčanin, ne može se oteti ziđu i stereometriji: plohama kamenih kvadara, ravnim ili zaobljenim, njihovom prostranstvu ili detalju, strukturi, geometriji sjena i tijela. Za Vranića je sceničnost dubrovačkih vanjskih i unutrašnjih prostora dovoljan sadržaj, i on ih fotografira prazne: bez priče i protagonista. Jednako su tako prazne pozlaćene ponutrice crkava, Kazališta, grimizni interijer Dvora, prolaza i atrija, klaustara. Ne želi narušavati koncentraciju na statičnost prizora (do granice kontradikcije s digitalnom filozofijom), svaki nemir života kao da ga smeta. Vranićev je puk okamenjen: od pune plastike „Zelenaca“ (koji otkucavaju gradske sate) i viteza Orlanda do anđela i svetaca, do pučana na kapitelima, do bestijarija fontana i konzola.

Jednostavnost i jasnoća htijenja, vizualna čistoća, karakteristike su Vranićevog izražaja. U njemu je apsorbirana poetika svjetla iz crnobijele fotografije, i dograđena pikturalnim vrijednostima fotografije u boji.

Neponovljiva je ljepota ovog jedinstvenog grada. Vranić se prepušta njegovoj fotogeničnosti: prepoznaje ga i prilazi mu sa strahopoštovanjem i udivljenošću kao umjetničkom djelu. Otkriva jednu od istina Dubrovnika u kojima i strani promatrač može lako sudjelovati.

Marija Tonković