Izložbe

Primijećeno je već da je Goran Vranić fotograf koji se izražava ciklusima. Ti ciklusi čine poglavlja njegove umjetničke biografije. Izmjenjuju se crno-bijele cjeline s onima u boji, puste vedute s onima napučenim, (pre)poznati motivi s onim neobičnim. Svojim doživljajem i izrazom daje novu vrijednost i čitanje tim znanim motivima, prebacuje ih u maštu ili neku vizualnu tezu. Moglo bi se generalizirati gledajući cikluse posljednjeg desetljeća da je jednom polovicom svoga kadra Vranić u moru, a druga polovica u njega uranja ili izranja, dodiruje ga.

Sjećamo se kolorističkog i formalnog bogatstva njegovih rovinjskih prova na izložbi 2001. kojima će se vratiti desetljeće kasnije, ali sada s pomakom objektiva na njihov odraz na jedanput nestalnoj, a drugi put gotovo tvarnoj morskoj površini; sjajenja i scenografije dubrovačkih mira kroz dan i noć, kroz godinu, na izložbi 2008. i, nešto kasnije, metafizičkih sjena prolaznika na njegovim kamenom popločenim, uglačanim ulicama, pa fantastičnih oblika kornatskih gromada izloženih 2009.

Poslije kornatskog tajanstva elementarne prirode i fluidnih refleksija prova, kao zakonom suprotnosti, Vranićev je interes u najnovijem ciklusu u ljetnoj Veneciji, i to onoj umjetnički najopasnijoj: turističkoj. Sada komplementira već obrađeni Dubrovnik Venecijom kao suvladaricom Jadrana. Iz palače Querini Stampalia, hrvatskog biennalskog izlagačkog prostora, iza Scarpinih morskih vrata palače, prati život kanala. Za razliku od kretanja s fotoaparatom u hvatanju motiva, ovdje fotograf miruje, a motivi promiču. Za njihovo fiksiranje u pitanju je "odlučujući trenutak" - ova poznata sintagma nameće se pred Vranićevim fotografijama upravo onako kako ju je Cartier-Bresson mislio: u djeliću vremena, istovremeno i trenutno percipirati i predmet slike i njegovu vizualnu organizaciju.

Rešetka kroz koju fotografira reže motiv u pravokutno meandriranu puzzle ploču, fragmentira fotografsku sliku u mozaik, u geometrijski kloazonirane dijelove. U toj orijentalnoj cancellati arhitekta Carla Scarpe kroz koju Vranić gleda iz palače na kanal, iz sjene u svjetlo, sjeća se on svojih "uresa suterena" kovanih gitri uličnih rešetki podrumskih prostora koje je snimao na početku umjetničkog puta prije gotovo dva desetljeća.

Sada kada se već može praviti bilanca, pokazuje se i u ovom ciklusu ornamentalizaci ja plohe kao jedna od sastavnica Vranićeve poetike, jači ili prigušeniji grafizam. Bili su to bridovi drvene građe barki, mreškanja mora ili naplavine, konture kamenih blokova, rasjedi stijenja. U ovom ciklusu to je čvrsta linearna matrična struktura, kroz čije pravilne otvore snima pod različitim kutovima i postiže njihovu raznoliku ispunu. Ulaze u ta oka gondole s njihovim standardnim ukrasima: crvenim karanfilom, ferom zubatim pramčanim ukrasom, forkolom: škarmom, ukrasima, a nadasve veselim putnicima sa svih strana svijeta koji pozdravljaju otkrivenog Vranića: fotografa-voajera. Ruinirane cigle zida kanala zatvaraju srednji plan kadra, a ploha campa na drugoj strani nova je pozornica za statiste na čvrstom tlu. Iz svoga skrovišta podiže Vranić objektiv i na gotičku triforu i na plebejske prozore susjednih gradnji, pa ga spušta kako bi uhvatio lelujave odraze na morskoj površini. Ne fotografira samo kroz tu magistralnu rašteladu, nalazi i druge otvore ili vrata pa vizira kroz drugačije rastere

Postoji teza da su mogućnosti fotografije limitirane njenom vezanošću uz predmetnu realnost, njenim inherentnim mimetizmom. Po tom razmišljanju ona treba prikazivati ljude i život onakve kakvi jesu, i tako estetski ili moralno djelovati. Ta teza priziva razmišljanje jedne teoretičarke fotografije da fotografi nemaju svog stila, u smislu kako se prepoznaje stil slikara ili kipara, nego da ih određuje predmetna stvarnost. Vranić kreativno afirmira obje postavke: on ne samo da gleda, nego i vidi. Ne nadilazi komunikativnost realizma, nego ga kreativno obogaćuje svojom posebnom poezijom – pružajući gledatelju mogućnost novog doživljaja svijeta.

Marija Tonković