Izložbe

UTIHNULI KORACI

Kroz višegodišnje bilježenje Dubrovnika, snimajući ga kroz sva godišnja doba i atmosferske mijene, od klasičnih širokih vizura do preciznih arhitektonskih detalja Goran Vranić postupno se suživljavao s gradom. Nastojao je zorno ga prikazati u svoj ljepoti i rasponima njegove pojavnosti, od statičnosti spomenika do životnog gibanja. Upravo to ljudsko kretanje gradskim ulicama potaknulo je ga je na konstruiranje vlastitog doživljajnog prostora i iniciranje misaonog procesa u kojem predviđa zone na koje padaju sjene.

Sada se Vranić predstavlja na posve novoj razini, zasnivajući kvalitetno viši i novi odnos prema fotografiji. Počinje se koristiti njome u doslovnom značenju riječi - pisanje svijetlom. I dok se u klasičnoj fotografiji sjenom služi za dočaravanje iluziju volumena, ona je ovdje glavnim motivom i autor je svijesno koristi za oplošnjavanje. U čuvenom dijalogu Putnika i njegove sjene filozof Friederich Nietzsche kaže: Kad čovjek bježi od svjetlosti mi bježimo od čovjeka.

Čovjek je tek puki akcesorij ovog novog Vranićevog ciklusa i rijetki su kadrovi u koje dopušta da uđu donji djelovi nogu, istom kao spona s tematskim ishodištem, odnosno kao područje preklapanja dvaju svjetova, onog karnalnog i duhovnog svijeta sjena. Tjelesnost svodi na dvodimenzionalnost, preobražavajući realno u apstraktno.

Izbjegavajući zenitalno osvijetljenje sve fotografije snima rano ujutro ili kasno popodne kada su sjene duge. Ulovljeni na strogo geometriziranim kamenim podlogama dubrovačkih ulica, koje potenciraju grafički efekt, ovi providni prividi doimlju se kao fotogrami rastočenih kontura. One su i oblik i bezobličje, sažimanje i destrukcija, dojam sličan onom kada se moru vidi dno. Ovako reducirane na ikone sjene kreiraju dijalektičke suodnose. Položene vertikalno ili dijagonalno nerijetko bježe iz okvira slike u centrifugalnom ritmu.

Konačno ove fotografije nisu mišljene kao predstavljanje objektivne realnosti, već sugeriraju asocijativni proces i računaju s emocijama koju bi ova preobražena stvarnost bila u stanju prenjeti. Da svjetlost mora praviti sjenu potvrđuju i riječi pjesnika Paula Celana - Tko kaže sjena kaže istina. Goran Vranić sukladno svom duhovnom ustrojstvu otkrio je mogućnost asocijativne komunikacije s realno postojećim, ali i metaforički sugestivnim svijetom sjena. Ovaj njegov iskorak ujedno je i propitkivanje vlastite egzistencijalne i umjetničke pozicije. I kao što ne postoji glazba bez tišine tako se ovdje karakter fotografije kao svjetlopisa iscrtava i ocrtava kao jeka utihnulih koraka.

Marija Tonković