Izložbe

Ako podrumi, kao što je to već ćešto bivalo kazano, predstavljaju svojevrsnu podsvijest kuća i gradova, mračno, kaotično odlagalište svega onoga čemu trenutno nije mjesto na danjem svjetlu a ipak još ne može biti izručeno konačnoj propasti, onda je podrumski prozor izraz nastojanja te tamne nutrine da održi vezu s danom, ulicom, s prostorom koraka, glasova i susreta. Pavao Pavličić napisao je nadahnut feljton o ljudima koji su podrume iz nevolje učinili svojim stambenim prostorom, pripitomljavajući ih tako i u ime drugih gradskih stanovnika, a kao metaforična nagrada dano im je da "stojeći kraj podrumskog prozorčića i gledajući van, ne vide ništa drugo nego samo nebo".

U svom filmu „Visoke pete“ španjolski redatelj Pedro Almodovar sjajno je, pak, potcrtao moguću erotičnost pogleda kroz podrumski prozor. Nakana Gorana Vranjića manje je „literarizirana“, ali ne i manje zanimljiva od tih i sličnih primjera. Njegove fotografije podrumskih rešetaka, tih osebujnih „uresa suterena“, otkrivaju nam bogati likovni svijet ondje gdje bi nepažljivi pogled pretpostavio tek bezobličenost i zapuštenost. Nije se briga graditelja ograničila na ono što je svakome na oku, nije se zaustavila na onom, također često slabo primjećivanom, mitološkom puku koji nastava više dijelove fasada.

I tu dolje, u razini stopala, gdje bi imala prestati svaka oblikotvorna volja i gravitacija slaviti konačni trijumf, razrasta se čitava jedna fantastična željezna flora. A Goran Vranić sa žarom oduševljenog istraživača i sabranim pogledom majstora bilježi i fotografski interpretira primjerke te flore rasute ulicama zagrebačkog Donjeg grada, nadasve Palmotićevom i onima u njenoj blizini. Strogim kadriranjem Vranić isključuje svaku kontekstualizaciju i ograničava se na samu rešetku koja tako, bilo kao cjelina bilo u detalju, pred gledatelja istupa kao emitentna likovna činjenica. No rešetka ipak nije jedini element koji ulazi u njezin kadar, jer ispred ili iza nje objekti često hvata žičanu mrežu koja je ondje postavljena iz sasvim utilitarnih razloga, vjerojatno ponajprije da bi podrum štitila od neželjenih podrumskih posjetilaca. U bezvremeni, arabeskni svijet što ga otjelovljuje rešetka „a to njeno opredjeljenje za idealni, nepromjenjivi oblik još je dragocjenije zbog neuglednog konteksta u kojem u zbilji obitava“, te uboge mrežice unose dah povijesti. Nikad do kraja simetrične, one su često i sasvim pokidane, uvijene, nepovratno nagrižene hrđom vremena.

A i neovisno o toj dimenziji u kojoj se idealna volja za oblikom susreće s tihim glasima neumitnog rasapa, rešetka i mrežica i u svakom pojedinom trenutku ulaze u vrlo zanimljive vizualne igre. „NEEUKLIDSKE“ plohe dopunjuju se s geometriziranim crtežom ako je mrežica iza rešetke, primit će na sebe njenu sjenu, začudo umnažajući smione vijuge, dok u obrnutom slučaju gusta mreža kao da zamagljuje rešetku, ublažavajući hladnu preciznost njenih oblika. Vranićeve fotografije istinski se raduju ovim sada možda po prvi puta zabilježenim igrama i pozivaju nas da s njima podijelimo tu otkrivalačku radost.

A svakako treba napomenuti da su sve te fotografije snimljene pri kosoj svjetlosti, bilo jutarnjeg bilo poslijepodnevnog sunca. Onaj kod kojeg spominjanje podruma budi samo mračne i vlažne asocijacije zato mora uzeti u obzir i to da nas Vranićeve fotografije, dakle, i doslovno uvijek vode sunčanom stranom ulice.

Hrvoje Pejaković